Brodolom u Lučicama
Na lokaciji u blizini uvale Lučice, na jugozapadnoj obali otoka Brača pronađeni su ostatci željezne olupine potopljenoga parobroda. Budući da je veličina nalazišta i brojnost sitnoga brodskog materijala važan izvor za proučavanje opreme parnih brodova 19. stoljeća, isto tako i sam pronađeni parobrod posjeduju karakteristike bitne za valoriziranje i proučavanje tipološko-konstruktivnih elemenata parnih brodova uopće.
Vještice u Vičjoj luci
Na dnu prekrasne uvale na zapadnoj strani otoka Brača, luci Bobovišća, koja se granaju u više manjih uvala, nalazi se Vičja luka zvana i Vještičja luka uz koju su vezana brojna praznovjerja i legende…
Jeste li znali kako se smatralo da je to mjesto gdje se noću okupljaju i plešu vještice?
Kao i da je ova uvala povezana tajanstvenim podzemnim kanalima sa zloglasnom Vičjom jamom (Vještičjom jamom) na Vidovoj gori. Najpoznatija je legenda u paru volova koji su upali u Vičju jamu, a nakon nekog vremena njihov je jaram isplivao u Vičjoj luci.
Vitalac
Smatra se, kako su upravo u Bobovišću prvi put uzgajane grahorice, a ponajprije bob, po kojem je, smatra se, mjesto i dobilo ime. Također je zanimljivo i to da je vitalac, jelo starih Grka, upravo stigao na Brač preko Vičje luke (Bobovišće n/m) gdje su otkrivena četiri prapovijesna groba pokrivena kamenim pločama s višestrukim ukopima i bogatim prilozima ilirsko grčke civilizacije.
Legende
Ribari su prije vjerovali da su postojali macići – patuljci sa crvenim kapicama, pa su neki ribari nakon dolaska na poziciju za lov vikali: Mace, Mace, di ćemo stavit mrižu? Ili Maco, maciću, prva riba koju uvatim bit će tvoja, samo nam pomozi! Nakon što su uhvatili prvu ribu, bacali je na obalu i vikali: Evo ti, maco, ručak. Vjerovali su da tu prvu ribu treba baciti maciću, pa će onda imati više sreće, više uloviti jer im macić goni ribu prema mreži.” Postoji jedna priča koja govori kako je jedan ribar zahvaljujući maciću postao bogataš. Naziv priče je Macića blago iz mora.
Običaji
Kad bi se brod izgradio pozivalo se svećenika da ih se blagoslovi, zatim bi se priređivale svečanosti. Brod se okiti, na njega se stavi zastava, a na provu i krmu po jedan vijenac. O provu se svečano razbije boca prošeka i time je brod kršten. Zatim ga spuštaju u more, a nakon toga se napravi fraja u brodogradilištu. Drvo za gradnju broda se sijeklo od Gospe do Gospe odnosno između Gospe od Karmele i Vele Gospe. Ribari su bili veoma praznovjerni, pa ako su prilikom odlaska u ribolov susreli neku krivu ženu (šepavu) vraćali su se kući i nisu išli loviti ribu jer je taj susret po njihovim vjerovanjima nosio nesreću. Također su smatrali da im donosi nesreću ako vide udovicu, svećenika ili zeca pa bi se neki vraćali kući samo ako bi ih netko spomenuo.
Kako su Milnarani kupovali pamet u Mlecima?
Stanovnici otoka Brača, bračani, vole se šaliti, pa i izrugivati. Evo kako se mještani drugih sela vole šaliti s milnaranima..
Naime, između Brača i Šolte nalazi se jedan mali otok, Mrduja. U vezi s njim ima jako puno priča. Jedna takva priča je o tome kako su milnarani stekli puno novaca i zaključili da bi morali kupit malo više pameti. Dogovorili su se da bi bilo najbolje poslati dvojicu, trojicu trgovaca koji znaju talijanski u Mletke, pa da oni kupe pamet. Tako su brodom otišli i od nekih tamošnjih trgovaca kupili pamet. Mletački trgovac im je dao jednu tikvicu koja je bila dobro začepljena i reče: Eto u toj tikvici Vam je pamet. Kad se stignete u Milnu, skupite sve milnarane na trgu i otvorite ovaj čep. Iz tikvice će malo pomalo počet izlazit pamet i ući će u njihove glave pa će svi postat pametniji. Ovi su se presretni ukrcali u brod i krenili polako prema Braču.
Onda je jedan od trgovaca počeo razmišljati, pa kaže: “Ako mi ovu tikvicu donesemo u Milnu i pustimo pamet da izađe, svi će postat pametni, a kakve ćemo mi imati koristi od svega toga? Ja mislin da bi bilo najbolje da malo mi toga ukrademo, pa ćemo bit pametniji od drugih. ” Ostala trojica su se složila i rekla: “Najbolje da se pri Milne lipo malo zaustavimo na Mrduju.” Tako su i napravili. Pristali su na Mrduju, otvorili tikvicu i dobro se napregli da kad pamet počne virit iz tikvice što više uđe u njihove glave. Međutim, kroz mali otvor od tikvice pobjegne miš i kad oni to vidili, počeli su vikati: Ajme, meni, pobjegla nam je pamet, što ćemo napravit? Sve će nam propasti, i novci i sve što smo platili.” Ipak, nakon svega, odlučili su biti pošteni i zaključili da je najbolje otočić Mrduju povući u milnarsku valu pa će pamet polako izlazit i svi će postati pametniji. Tako su otišli u Milnu ispričati ostalim milnaranima što su učinili.
Mještani su uzeli veliki konop, opasali i počeli potezat. Ali, nikako im nije bilo jasno je li se otok približava Milni ili se konop rasteže. Onda je jedan od njih zavikao:”Ili se Mrduja poteže ili se konop rasteže!“ S tom rečenicom se ostali Bračani rugaju milnaranima.
Pastir Loda
Pastir Loda, pravim imenom Anton Sapunar, rođen 20.09.1895 godine, od majke Vice i oca Petra jedan od jedanastero braće i sestara bio je stanovnik Ložišća a hrvatskoj književnosti je poznat po knjizi Vladimira Nazora, međutim tko je on bio?
Bio je niskog rasta, skoro patuljak i malo psihički zaostao. Živio u Ložišću sa sestrom Haraminom, u samoj blizini zvonika. Dolazio je u Milnu jedan put godišnje, uvijek za fjeru. Svi bi se oko njega okupljali, naročito djeca, jer je bio vedrog duha. Imao je doduše psihu djeteta od pet, šest godina, nije išao u školu, nije bio pismen, ali je znao poneku pjesmicu koju je naučio od Vladimira Nazora. Kada bi ga djeca zamolila da im pjeva, on bi se popeo na mali stolić ili kolonu i recitirao bi pjesmice. Dali bi mu nakon toga novčić i on bi bio jako zahvalan.
Nakon rata fjere više nisu bile tako raskrošne, ali Loda je nastavio dolaziti. Tada se pojavljivao u jednom balon-mantilu, iako je bilo sredina ljeta. Kad bi ga neko pitao odakle mu taj mantil, on bi sa velikim ponosom odgovorija: “E to mi je poslao naš pjesnik, Nazor, Vladimir Nazor mi je to darovao”. I uvijek je bio nasmijan…
Umro 06.04.1975 i pokopan na mjesnom groblju u Ložišću.
Milnarska cakavica
Milna, u kojoj je od davnih dana njegovan cakavizam, jedno je od triju mjesta na Braču, uz Supetar i Sutivan.
Sutivanski se cakavizam samo u tragovima čuva, dok je supetarski gotovo iščeznuo, tako da Milna sa svojim govorom nedvojbeno zaslužuje značajniju pozornost. Ovaj govor pripada južnočakavskomu dijalektu i donosi nam mnogo posebnosti na svim jezičnim razinama, posebice na fonološkoj.
Milnarski govor karakterizira ikavski refleks jata, koji je i bitna karakteristika južnočakavskoga dijalekta. U Milnarana se ne čuva ć, kao u velikome broju južnočakavskih govora, već nalazimo srednje c.
Od 2017. Milnarski govor je nematerijalno zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.
O liku Servantesa
Svi koji imalo poznaju opis i dijela legendarnog Miljenka Smoje poznaju i jednog od njegovih “najduševnijih” likova, onaj mjesnog boema Servantesa. No vjerujemo da malo tko zna kako je lik Servantesa kojeg je u legendarnoj televizijskoj seriji genijalno utjelovio glumac Ivica Vidović nastao prema stvarnoj osobi, štoviše našem Milnaraninu Radi Harašiću, rođenom 11. siječnja 1917. godine. Rodom iz Milne, povratnik iz Čilea, uvjeren da je veliki umjetnik i slikar, bavio se svime i svačime. Viđen u raznim ulogama raznih smjerova (od Amerike do Europe, od Brača do Londona, od Osijeka do Milne). Uredan i čist izlazio bi iz kamene kuće na Milnarskoj rivi (bez tekuće vode) kao iz najotmjenijeg hotela doimajući se uvijek gospodinom – čovjekom. Inače poliglot, prevodio je tekstove na pet stranih jezika. Zaljubljenik u mačke, često i pišući o svojim mačkama i crtajući portrete živio je od milosti građana. Ponekad bi ribario, imao je svoju brodicu, bacao vrše, kolekcionar, numizmatičar.
I u seriji je Servantes povratnik iz Čilea, pravim imenom Antonio Puhalovich, mjesni boem, zgubidan, muktaroš i čudak. Uvijek obučen u otrcano, podrapano odijelo, prekratke hlače i stari, prljavi šešir, vrijeme provodi dugo spavajući, promišljajući i tobože prevodeći Cervantesovog “Don Quijotea”.
U epizodi serije u njegovom podkrovlju u kojem je živio izbije požar, te iako ga vatrogasci spašavaju, vraća se u požarom zahvaćenu kuću kako bi odgovorio na optužbe mještana kako zapravo ništa nije napisao i preveo te tako tragično pogiba. Scena požara u seriji je istinit događaj kad je u potkrovlju kuće u kojoj je živio nastao požar i kad je Rade Harašić pokušavao spasiti sve svoje spise, slike, zabilježbe. Doduše, nešto je spašeno, velik dio je izgorio, kao i sam prostor u kojem je živio. U stvarnom životu nije okončao svoj život u požaru a Mjesni odbor Milna ustupio mu je prostor svećenika Bonaccija u jednoj kući na samoj Milnarskoj rivi gdje je proveo ostatak svog života. Jedna od zadnjih njegovih avantura, bila je kad je platio taxi da ga iz Milne preveze do Londona. I ma koliko god njegov život i sjećanje na njega budilo i danas ove ili one slike, simpatije ili antipatije mora se reći da je među nama živo zanimljiv čovjek. Umro je 15. studenog 1991. godine i pokopan je na mjesnom groblju u Milni.
Kako je nastala “Crkva u Crkvi”
Prvotna crkva Sv. Marije, koju povijesni zapisi spominju kao ecclesia Ste Mariae Milnavi današnja je sakristija župne crkve sagrađena na prijelazu romanike u gotiku koncem 15 stoljeća, a sagradila je obitelj Cerineo (Cerinić), ugledna i bogata bračka obitelj koja je doselila na Brač također u 15 stoljeću a nastala spajanjem dviju obitelji Cerineo – Voselei i koji su nad crkvicom imali patronat (zaštitništvo).
Prostor unutar crkvice bio je malen za brojno pučanstvo, pa je u drugoj polovici 18. stoljeća započeta izgradnja nove župne crkve, današnje crkve Gospe od Blagovijesti. Prvotna crkva sv. Marije postala je sakristija novoizgrađene župne crkve a od stare crkve ostali su orginalni zidovi s lijeve i desne strane i romansko-gotički svod od kamena. Na zidovima su dva posvetna križa također u svom orginalnom izdanju i vrijedna djela mletačkog slikarstva Poklon kraljeva, Ecce homo. Prilikom gradnje župne crkve, prvotni oblik crkvice sv. Marije produžen je i današnja sakristija je dobila novi oblik. Tako imamo jedinstveni primjer građenja “Crkva u Crkvi” budući da je nekadašnja crkvica sv. Marije danas dio unutrašnjosti novosagrađene župne crkve Gospe od Blagovijesti. Saznaj više!
