1. RIBAR
Veliki dio stanovništva Milne živio je od ribarstva. Gotovo da nema obitelji u Milni koja nije na neki način povezana sa ribrastvom u spomen tom načinu života i njegovoj ekonomskoj važnosti podignut je ovaj kip ribara.
Nekadašnje bogatstvo milnarske vale ribom uvjetovalo je da su se i prvi doseljenici u 17. stoljeću morali baviti ribarstvom, uz stočarstvo i poljodjelstvo. Kroz 18. i 19. stoljeće Milna je bila trgovačko središte otoka Brača, uz razvijeno brodarstvo i brodogradnju. Iako povijesni izvori bilježe samo veće tipove brodova koji su se gradili u Milni, poput pulake, trabakula, bracere, logera, škune, brika, stele ili kutera, stoljećima su se u mjesnim brodogradilištima gradili i popravljali brojni nepopisani manji brodovi. Tipovi tih brodova su leut, gajeta, laja svićarica, guc, pasara, kajić i gondola. Među njima najveći je leut i on je prvenstveno ribarski tip broda. Milnarani su bili brodovlasnici, kapetani, mornari, brodograditelji, a usto i ribari, veslajući i jedreći u svojim leutima do Palagruže, Dubrovnika i Kornata. Godine 1890. Milna je brojila preko 4500 stanovnika. Koncem 19. stoljeća parobrodi su sasvim istisnuli jedrenjake, početkom 20 stoljeća filoksera je uništila vinograde, a nakon 1. svjetskog rata gotovo polovica Milnarana je iselila u Ameriku. Preostali osiromašeni stanovnici posvetili su se ribarstvu pa je Milna postala poznata kao izrazito ribarsko mjesto otoka Brača.
Nezaposlenost muškaraca se smanjila ribarenjem, a žene su pretežito radile u tvornici sardina koju su otvorila u Milni braća Mardešić iz Komiže 1908. godine. Stvoren je samoodrživi opskrbni lanac male brodogradnje, lova i prerade ribe. Od najvećeg značaja bio je lov srdela, koji se obavljao svake godine tijekom ljetnih mjeseci za vrijeme mraka. Ribarilo se zimskim i ljetnim tratama i zapasima po narodnoj tradiciji obiteljskih paruna (vlasnika mreža i brodova). Teritoriji ribarenja određivani su milnarskim brušketom i velikim bračko-hvarskim brušketom (ždrijeb kojim se dodjeluje pravo ribaranja na određenom području). Lokalni ribari odlazili su ribariti do hvarskih, viških, korčulanskih i peljeških voda.. Ulov su prodavali tvornici u Milni, ribarnicama u Splitu te čak i na dubrovačkoj tržnici. Svaka družina na čelu s parunom brojila je 12 do 14 ljudi. Priprema i održavanje alata bila je dužnost vlasnika brodova i mreža.
Osim lova na plavu ribu bio je raširen lov mrežama migavicama na girice, srdelice i sličnu ribu, zapašom na oboritu, bijelu ribu, mrežama stajaćicama zvanima pripošt, lovili su se jastozi i drugi rakovi, bacali parangali i vrše, lovilo se na „kančenicu“, a ljeti je bio raširen lov „pod sviću“ s ostima.
Postoje zapisi i o praznovjerju ribara, ne samo u Milni nego i u većini bračkih ribarskih mjesta. Ribari su vjerovali da su postojali macići – patuljci sa crvenim kapicama koji su mogli pomoći , ali i odmoći u ulovu ribe, pa su neki ribari nakon dolaska na poziciju za lov vikali: Mace, Mace, di ćemo stavit mrižu? Ili Maco, maciću, prva riba koju uvatim bit će tvoja, samo nam pomozi! Nakon što su uhvatili prvu ribu, bacali je na obalu i vikali: Evo ti, maco, ručak. Vjerovali su da tu prvu ribu treba baciti maciću, pa će onda imati više sreće, više uloviti jer im macić goni ribu prema mreži.” Postoji jedna priča koja govori kako je jedan ribar zahvaljujući maciću postao bogataš. Naziv priče je Macića blago iz mora.
2. ŠPILJA U UVALI VLAŠKA
Za vrijeme trgovanja pomorskim putem u 18. stoljeću, u Milnu su se skrivali od nevremena dolazili su brodovi ribara i trgovaca. U samoj uvali nalazi se špilja koja je u to vrijeme korištena kao sklonište od kiše vjetra i nevremena. U uvalu Vlaška dolazili su brodovi ribara i trgovaca koje su lokalni stanovnici nazivali Vlasima te je i sama uvala po tome dobila naziv Vlaška uvala. Napominjemo da ondašnji naziv Vlasi nema puno veze sa današnjim nazivom Vlaji, nego je naziv Vlasi ovisno o povijesnom razdoblju i teritorijalnom području označavao narode koji su govorili nekim stranim jezikom (vrlo često neki oblik rumunjskog jezika), često je to skupni naziv za više manjih srodnih etničkih grupa iz jugoistočne Europe, i potomaka rimskih kolonista i romaniziranih antičkih naroda kojoj je špilja koja je korištena kao sklonište od kiše i nevremena. Danas je špilja osvijetljena, a u njoj su u spomen na to vrijeme izloženi stari ribarski predmeti : mriže, feral za pod sviću, vrša, konopi i sl.
3.STARI FERAL
Razvoj signalnih svjetala u pomorskom prometu povezan je s potrebom da se osigura sigurnija plovidba i prolazak uz obalu, otoke, hridi i grebene. Rješavanjem problema piratstva na početku XIX. st. porastao je i broj brodova, pri čem je trebalo povećati sigurnost plovidbe, osobito noću i u nepovoljnim vremenskim uvjetima.
Feral je postavljen 1911. godine gdje je stajao do dolaska struje u Milnu. Poznato je kako je šjora Antula Butorović – Tošo provela cijeli svoj život paleći stari feral i to sve do njegove modernizacije. Svakodnevno je nosila skaline i petrolej kako bi ga upalila. Stari feral sačuvan je do danas, obnovljen je te bi se za njega napravila replika kamenog postolja te bi se postavio uz more na predjelu Racić ispred crkvice sv. Nikole.
Danas stari feral nije u funkciji, zamijenio ga je suvremeni električni feral, a ovaj je ostao kao uspomena na jednu crticu naše povijesti i požrtvovnosti o kojoj je ovisila nečija sigurnost i utočište u sigurnu luku.
4. CRKVICA SV. NIKOLE
Crkva sv. Nikole nalazi se s lijeve strane na ulazu u milnarsku luku. Sveti Nikola je zaštitnik pomoraca, upravo ta lokacija je bila očiti odabir kako bi pomorce koji dolaze sv. Nikola rado dočekao u sigurnu luku, a one koji pak odlaze još jednom pozdravio I budnim okom štitio na otvorenom moru. Crkvica svetog Nikole izgrađena je kao zavjetna crkva kako je bio čest slučaj u to vrijeme.
Pomorci i ribari koji bi na moru doživjeli veliko nevrijeme ili kakvu drugu nevolju ,zavjetovali bi se svecima zaštitnicima da će se odužiti ako prežive. Pa tako se i priča o ovoj crkvi prenosi generacijama , a govori o tome da su milnarski ribari u prvoj polovici 19. stoljeća isplovili s nekoliko svojih brodica prema Korčuli. Pred Korčulom su sreli i korčulanske ribare koji su ih pozvali da im pomognu uloviti veliko jato riba. Ulov je bio dobar i nakon što su podijelili ribu međusobno, milnarski ribari su krenuli prema Dubrovniku prodati ulov. No među Korčulanima je nastala žestoka svađa između dva brata, vjerojatno zbog načina podjele ribe, u kojoj je jedan nehotice ubio drugoga. Gnjevni na milnarske ribare , Korčulani su organizirali zasjede između Pelješca i Korčule i zarekli se da će ih poubijati.
Tada su se Milnarani zavjetovali svetom Nikoli da će mu, ako prežive u Milni sagraditi crkvu. Iz Dubrovnika su se tada uputili prema stonskom zaljevu , preko kopna prenijeli brodice i mreže i sretno doplovili kući. Crkvu je 1844. godine, nakon godina nagovaranja tadašnjeg biskupa, na svoju radosti za duhovne potrebe mještana, sagradio Arne Harašić pok. Jeronima. Za gradnju je potrošio više od 600 forinti. Firentinski i ugarski forint koji je tada bio u upotrebi u Hrvatsko – Ugarskom kraljevstvu je težio 3, 53 g, i sadržavao 24 karatno zlato. Okoliš crkve, na zemljištu Platac, je oplemenio vinogradom I maslinikom vrijednosti 100 funti.
6. prosinca je blagdan sv. Nikole kojeg posebno slave milnarski pomorci.
5. BRACERA
Bracera je srednje dalmatinski teretni obalni jedrenjak, datira iz 17.st. Vjeruje se da je upravo bracera dobila svoj prototip iz ruku milnarskih kalafata na otoku Braču. Postoje dvije teorije o tome kako je brod dobio ime. Prva je iz talijanske riječi “Brazza” što znači Bračanka, a druga, koja također potječe iz talijanskog jezika I to iz uzrečice “forza di braccia”, proizlazi iz toga da su se prve brodice pokretale veslanjem, odnosno mišićnom snagom.
Trup broda je oblog dna i bokova. Paluba je duž cijelog broda, ima mali gaz I veliko kormilo koje seže duboko ispod kobilice čime se smanjuje opasnost od zanošenja. Dužina mu je 8-17 m, a nosivost 10-20 tona. Razmjerno malena bracera je bolje odgovarala uvjetima malih morskih površina među mnogobrojnim otocima.
U XIX. i XX. st., kada je bila jedan od najzastupljenijih jedrenjaka male obalne plovidbe na Jadranu, razlikovale su se dalmatinska, istarska, piranska, koparska i kotorska bracera. Manje su bracere bile duge 7 – 12 m i nosivosti 10 – 40 t, a one veće 15 – 17 m duljine i 50 – 70 t nosivosti, te su imale pet do deset članova posade.
Dalmatinska bracera je jednojarbolni jedrenjak s palubom po cijeloj duljini broda te pramčanom lučnom statvom koja se diže visoko iznad razine, zakrivljenom prema krmi na kojoj je smještena mala palubna kućica s kormilarnicom.
Ovo je replika bracere u Mjerilu (veličina): 1:10, a nosi naziv Milna.
6. BLATAŠKA KUĆA
Pustinju Blaca (samostan) osnovali su u 16. stoljeću poljički svećenici glagoljaši koji su bježeći pred Turcima stigli na Brač. Vrijednim i predanim radom blatački glagoljaši razvijali su imanje, te su radom i požrtvovnošću stekli veliki posjed – poljoprivredna zemljišta, trgovačke brodove, bogatu knjižnicu, tiskaru …
Kako uvala kod Blaca nije bila prikladna luka, blatački svećenici su u Milni sagradili kuću i skladišta, odakle su trgovali i odlazili po morima Sredozemlja. I danas ta kuća postoji na sjevernom kraju luke, a obala na kojoj se nalazi dobila je ime po njoj, Blataška riva.
Tijekom 18. stoljeća, svećenici iz Pustinje Blaca toliko su gospodarski napredovali da su nabavili dva velika broda, kojima je upravljao kapetan Nikolorić iz Bola.
Blatačka kuća u Milni, osim što je odigrala važnu ulogu u gospodarskom napretku Pustinje Blaca, do nedavno je čuvala i svjedočanstvo o velikoj hrabrosti i sposobnosti kapetana Nikolorića.
U vrijeme uspostave Ilirskih pokrajina na koje su Englezi reagirali gusarenjem i pljačkom, u splitskoj luci se 8. prosinca 1809. godine odigrala pomorska između bračkog trgovačkog broda, polake Lijepa putnica s dvanaest topova i engleske fregate Amphion u pratnji četiriju brodova.
Ako bismo usporedili snage bila je to bitka Davida i Golijata. Bitka je trajala dva i po sata, a mladi kapetan Nikolorić vještim je manevrima i preciznim projektilima – uspio pobijediti i probiti englesku blokadu. To je Bitka je opisana u kronici pustinje Blaca, a jedini svjedoci pobjede izvojevane u nemogućoj misiji su pismo zahvale francuskog namjesnika koje se čuva u obiteljskom arhivu Nikolorićevih nasljednika i brodska pulena s pramca njegove polake čuvana do nedavno upravo u Blatačkoj kući na Milnarskoj rivi. Pulena se danas nalazi u Muzeju otoka Brača u Škripu.
7. KUĆA BABAROVIĆ
Obitelj Babarović imala je značajan utjecaj na razvoj brodarstva u Milni. Od 18.stoljeća do kraja drugog svjetskog rata , kroz milnarsku povijest brodarstva prezime Babarović se provlači kao jedna konstanta.
Bila je to obitelj brodovlasnika i kapetana koji su uz još nekoliko obitelji ostavili značajan trag, za pomorsku baštinu Milne.
U mletačkim arhivima, koji ponegdje bilježe vrlo detaljne podatke, o brodovima o, njihovim vlasnicima, posadi I teretu koji su prevozili , navode se nazivi jedrenjaka na talijanskom jeziku, pa se u 18 stoljeću spominje trabakul Maddona del Rosario, e S Antonio di Padova (Gospa od Ružarja i sv. Ante Padovanski ) parona Nadala Babarovića ; trabakul Maddona dei Carmini e s.Giussepe ( Gospa od Karmena i sv.Josip ) čiji su vlasnici braća Nadal i Frane Babarović ; brigantin La Madonna Annuziata e I’Angelo Raffaelle ( Gospa Navještenja i anđeo Gabrijel), čiji su vlasnici također bili obitelj Babarović.
U arhivima mletačkih luka navode se čak i tereti koje su jedrenjaci prevozili ( namaz za brodove od smole, jelovo drvo, ugljen i sl.), te je sigurno da su milnarski jedrenjaci kako obitelji Babarović , tako i drugih milnarskih brodovlasničkih obitelji , putovali i trgovali morima Sredozemlja i imali svoju ulogu u tadašnjoj mletačkoj trgovini.
U 19. stoljeću posebno mjesto u povijesti milnarskog brodarstva zauzima bark Teresina kao najveći jedrenjak izgrađen u milnarskim brodogradilištima, nosivosti 307 tona, sa 11 članova posade, opremljen se 4 topa i registriran kao jedrenjak duge plovidbe, vlasnika kapetana Mate Babarovića .
Trgovina Jadranom i Mediteranom, značila je i ekonomski uspon , pa su se upravo u 18. i 19. stoljeću gradile velike impozantne dvokatnice milnarskih brodovlasnika i kapetana . Te kamene ljepotice, Milnom dominiraju i danas , a jedna od njih je i kuća obitelji Babarović sagrađena 1843.g. Kuća obitelji Babarović koristila kao prenoćište za putnike koji nisu ni su željeli spavati na brodovima, pa se može smatrati prvim svojevrsnim hotelom u Milni.
Prilikom gradnje mještani su bili nezadovoljni činjenicom da je kuća velika i da zaklanja župnu crkvu proklinjali su kuću govoreći , „dabogda se srušila , dabogda izgorila“ . Kuća je opstajala dugi niz godina , a prije jedanaest godina dogodio se požar i „Ukleta kuća „ je izgorila 2008.godine.
8. CRKVICA SV. JERE
Na dnu milnarske uvale u predjelu zvanom Pantera, gdje je nekada bilo istezalište brodova i brodogradilište u vlasništvu Mate Bonačića Protija, pok. Prošpera, danas se nalazi crkva sv. Jere. Zaštitnika Dalmacije, studenata i učitelja. 1860. godine, uz dozvolu tadašnjeg nadbiskupa njegov sin Jere je na zemljištu zvanom Banjić dao sagraditi malu crkvu u čast svojega zaštitnika sv. Jeronima, uz određeni legat. Na oltaru je bila slika na drvu, koja na žalost nije očuvana. Od nje su ostala dva komada na kojima su sv. Petar i sv. Pavao, a danas se nalaze u sakristiji župne crkve. Danas se u crkvi ne održavaju obredi, samo na blagdan sv. Jeronima, 30. rujna.
9. STARO BRODOGRADILIŠTE BONAČIĆ PROTTI
Brodogradilište je započelo s radom 1750. godine na predjelu Pantera i proširilo se do mjesta gdje se danas ACI marina. Osim za milnarske imućne obitelji, građeni su brodovi i za vlasnike s velikog dijela istočne obale Jadrana, posebno s područja srednje i južne Dalmacije. Brodovi su se razlikovali po nosivosti i veličini jarbola (Bracera, Trabakul, Loger, Škuna, Brik, Stela, Kuter, Leut, Laja svičarica, Guc, Kajići, Gondola)Kad bi se brod izradio pozivalo se svećenika da ga blagoslovi, a zatim bi se priredila svečanost porinuća. Brod bi okitili, stavili zastavu, a na provu i krmu po jedan vijenac. O provu bi se svečano razbila boca prošeka, što je i danas običaj, i time je brod kršten. Brod bi se zatim zatim spustio u more, i fešta u brodogradilištu bi mogla početi. Danas, kad na rivi sretnete starog kalafatu, onako pomalo sjetno ali s toplinom oko srca stane pričati priče o slavnom dobu milnarskog škvera.
10. STARO BRODOGRADILIŠTE DORIĆ
1775. godine se iz male radionice vrijednih ruku braće Dorić ili kako neki izvori navode Bonačić Dorić razvilo brodogradilište u uvali Vlaška. Donedavno su se na tom mjestu mogli vidjeti ostaci vitla za izvlačenje brodova, koje je u svoje vrijeme iz mora izvuklo na stotine brodova koju su vapili za popravkom, a u more vraćalo prave ljepotane vrijedne divljenja. Brodogradilište se iz uvale Vlaška premjestilo na predio Brdo, na mjesto na kojemu je djelovalo malo brodogradilište Peruzović.
26. lipnja 1961. godine pod okriljem tadašnje Poljoprivredne zadruge Milna se iz starog brodogradilišta dvojice braće B. Dorić razvilo milnarsko brodogradilište, i to na predjelu Brdo gdje se tada nalazila tvornica “Sardina”, a danas marina Kanarija. Sredinom sedamdesetih su se u brodogradilištu, zbog ograničenih resursa, gradili manji čamci, ali je zato djelatnost brodoremonta bila razvijena. Milna je tada postala jedno od središta remonta drvenih brodova na Jadranu. Milnarskim kalafatima su bili povjereni poslovi složenih rekonstrukcija drvenih brodova. Također su izrađivali velike količine vesla koja su se našla u većine čamaca po Jadranu.