Naselje koje je fantastično sačuvalo svoje ruralne značajke. Skromno i skladno mjesto strmih kongulanih uličica kojim dominira vitki i kićeni zvonik, izgrađen 1889. godine po nacrtu kipara Ivana Rendića.
Ložišća su jedno od najmlađih bračkih mjesta, a njihova povijest datira od XVIII. stoljeća. Naselili su ih mještani Bobovišća pa ih neki zovu i Velo selo, za razliku od Bobovišća koje su Malo selo. Nakon podizanja župne crkve na red je došao i zvonik, koji onako mladenački uspravan dominira mjestom remek – djelo autora kipara Ivana Rendića. (1886.-1889.) Crkva je izgrađena 1820. godine, a zvonik je završen 1899. godine. Iako su pronađeni ostaci crkvice Gospe Stomorice iz XII. stoljeća ne vjeruje se da se na tom lokalitetu prije živjelo. Ložišća su naselje čiji se stanovnici od samog osnutka bave uzgojem vinove loze i maslina sve do današnjih dana.
Izabrala su svoj položaj na vrlo strmom kamenom proplanku, svega 150 metara nad morem. Kamene kuće nižu se jedna nad drugom uz kose strme ulice, koje idu iz duboke udoline do uvrh mjesta. Kamena južna pročelja okrenuta su suncu. Na njima su nizovi malih prozora nad prostranim podrumskim vratima. Ulazak u kuću obično je sa sjeverne strane na zidu koji je ukopan u brdo, tako da se izravno bez mnogo stepenica i visokih surala ulazi u sobe. Sve je ovdje kamen do kamena i kamen na kamenu. Visoke prostrane dvokatnice na obronku, i malene kamene prizemnice pri vrhu proplanaka.
Ovdje se izuzetno dobro očuvao izvorni otočki seoski izgled, s brojnim primjerima staroga graditeljstva.
Ložišća su spomenik surove zbilje bračkog krša, čudna izbora njihovih mještana da živac kamen, škrip i škrapa budu temelji njihovih kuća a da bi bilo prostora i za vrt u dolu, maslinik i vinograd na donekle obradivim površina po proplancima. Ložiščani su vjekovima trijebili kamenje, stvarali neizbrojive gomile kamenja i zidali terasaste vlake, vječno na kršu otimali komade zemljišta.
Veleposjednici su i ovdje do agrara imali najveća i najbogatija zemljišta, a težaci su pod teškim uvjetima u zakup obrađivali njihove vinograde, dajući im dvije petine ploda. Taj „harač“ zove se „ na zlu pet“ i po zlu se spominje i do danas.
