Opisujući svoju plovidbu 1556. godine u “Ribanju i ribarskom prigovaranju” Petar Hektorović spomenuo je kako je ploveći došao do položaja gdje se Brač gotovo spaja s Šoltom, pa je poslao ribara s kojim je putovao na kopno da nabavi nešto za jelo. Ribar je zacijelo tu, u današnjoj milnarskoj uvali zatekao samo pastire i skup pastirskih kućica blizu izvora Studenac. Milna tada, sredinom 16. stoljeća, kao naselje još nije postojala pa se nagađa da su sa svojom brodicom pristali u Salbunaru a ne Milnu. Ipak, prema još neistraženom nalazištu do bunara Studenac u uvali Pantere može se zaključiti da se tu živjelo u antičkom i rakokršćanskom razdoblju.
Po svemu sudeći, to je prva voda u Milni još iz ilirskih i romanskih vremena. Nekad je more sezalo sve do samog Studenca, bila je to duga uvala, zaštićena od neprijatelja i od bilo kojeg nevremena. Studenac je sada nasut i u njemu i dan danas ima vode. Zanimljivo je da se uz bucal nalaze i tri kamena koja su služila za napajanje stoke, a to su zapravo ulomci starokrščanskih sakrokofaga. Na jednome od njih nalazi se urezan starokršćanski križ. Kad bi tražili sam početak Milne onda ga sigurno treba najprije tražiti oko područja Studenca. Sam Studenac, a isto tako i brojna keramika pronađena na ovom području kao i ulomci sarkofaga govore o tome.
Milna kao naselje razvila se u prijelazu iz 16. u 17. stoljeće od doseljenika iz Nerežišća, oko utvrđenog kaštila što ga je sagradila obitelj Cerinić (Cerineo) za obranu svojih posjeda a koji narod zove Angliština i oko crkvice sv. Marije – danas sakristije župne crkve. U tom razdoblju mnoge su plemićke obitelji u nas imale u svojim kućama ili izvan njih privatne kapele ili crkve za svoje duhovne potrebe. Većina je imala domaće kapelane ili obiteljske svećenike, koji su u njima obavljali službu Božju za vlastitu obitelj.
Milna je jedno od najmlađih mjesta pri moru koje se počelo naseljavati oko 1528. godine. Narod se izbjegavao naseljavati u blizini mora jer su čuli da gusari napadaju brodove po moru i mjesta po obali. Ali već poslije nakon nekog vremena, kad se već bila sagradila Dioklecijanova palača u Splitu, brodovi su prolazili i prenosili trgovinu a kako Split nije imao luku da se zaštiti od nevremena, brodovi bi se sklanjali u Milnarskoj vali koja tad još nije imala ime. Kasnije se doznalo i pročulo kako brodovi koji bi se našli u vali nisu bili gusari već trgovci koji bi se putem sklonili od nevremena. Prošlo je nakon tog otkrića i dosta godina dok se narod uvjerio da je zbilja tako.
Nakon toga prostor oko Milne počeo se naseljavati pri moru ali ne odmah uz obalu nego malo dalje kako bi mogli vidjeti samu luku. Krenuli su tada krčiti polja za sijanje povrća, pšenice, boba i ostalih mahunarki budući da nije bilo lako doći do hrane i tako se usput počela saditi loza i masline. Kućice pri moru počele su se zidat, ali još uvijek dovoljno daleko od same obale. Tek kasnije kad se vidjelo da je mirno i da niko ne napada mjesto onda se naglo počelo naseljavati i krčiti zemlju. Kad se uvidjelo da je zemlja pogodna za sadnju loze, počeli su dolazit i jedrenjaci. Kako nije bilo ni crkve ni svećenika, u susjednim Nerežišćima se vodio matični ured za krštenje, prve pričesti i ženidbe. Kako je s vremenom bilo daleko ići na sv. Misu od nedjelje i blagdana onda su Milnarani i Bobovišćani onoliko koliko ih je bilo sagradili današnju crkvicu Sv. Martina i tu nedljeljom dolazio svećenik iz Nerežišća i davao misu.
U prijelazu iz 18. na 19. stoljeće Milna gradi Općinu, lučki ured, školu, crkvu s zvonikom, župni ured, luku sa svjetionikom na ulazu u zaljev. Popločava se riva, grade stubišta, kogulaju uličice… Na zaklonjenim ulicama postavljaju se kamene klupe, u luci javna rasvjeta. U luci koja se nasipa, regulira i podzidava, grade se reprezentativne dvokatnice višeg stambenog standarda, otvaraju se kavane, gostionice i društvene prostorije.
Kao spomen na ljepša vremena, ostale su Milni reprezentativne stambene zgrade na obali nekadašnjih rjeđih plemićkih, a češće pučkih obitelji. Ipak, i one izgledom skromnije stambene zgrade, osobito unutar prvog reda do mora odaju taj pučki ribarski i obrtnički pečat.
Milnarani se zasigurno mogu ponositi svojom prošlošću, prirodom, marljivim ljudima i materijalnim dobrima, a osobito spomenicima koje su nam uz velike žrtve sagradili i ostavili naši predci. Prolazeći tako obalom i uličicama na svakom koraku vidljiv je trud ovog marljivog puka. Ako pak prošetamo bespućima milnarske okolice, nailazimo na brojne kamene gomile kao ogledalo prošlog vremena.
Brodarstvo kao uvjet ribarstva, bilo je razvijeno posebice u Milni gdje je bilo brodogradilište za razne vrste brodova koji se razlikuju po nosivosti i broju jarbola (Bracera, Trabakul, Loger, Škuna, Brik, Stela, Kuter, Leut, Laja svičarica, Guc, Kajići, Gondola). Kad se govori o pomorstvu u Milni, važno je govoriti o razdoblju od 17. do 19. stoljeća kad je Milna bila najrazvijenija i najprometnija luka na Braču. Brojni Milnarani bili su brodovlasnici, kapetani, mornari, brodograditelji a uz sve to i ribari. Svakako je važno spomeniti i kako su u 18. stoljeću u Milni postojala dva brodogradilišta. Jedno malo brodogradilišđte je bilo u uvali Vlaška, gdje se i dan danas na zapadnoj strani vidi vitlo (vinč) za izvlačenje brodova. Vlasnici tog malog brodogradilišta bili su braća Bonačić-Dorić, koje je na prijelazu stoljeća preseljeno u samu Milnarsku luku, točnije predio Brdo. Drugo je ono obitelji Bonačić-Protti koje je počelo s radom 1750 godine i to u predjelu Pantere. Gradnja velikih brodova osobito je bila intenzivna sredinom 19 stoljeća da bi nedugo potom brodobgradnja u Milni praktično nestala.
Povijest – Ložišća
Naselje koje je fantastično sačuvalo svoje ruralne značajke. Skromno i skladno mjesto strmih kongulanih uličica kojim dominira vitki i kićeni zvonik, izgrađen 1889. godine po nacrtu kipara Ivana Rendića.
Ložišća su jedno od najmlađih bračkih mjesta, a njihova povijest datira od XVIII. stoljeća. Naselili su ih mještani Bobovišća pa ih neki zovu i Velo selo, za razliku od Bobovišća koje su Malo selo. Nakon podizanja župne crkve na red je došao i zvonik, koji onako mladenački uspravan dominira mjestom remek – djelo autora kipara Ivana Rendića. (1886.-1889.) Crkva je izgrađena 1820. godine, a zvonik je završen 1899. godine. Iako su pronađeni ostaci crkvice Gospe Stomorice iz XII. stoljeća ne vjeruje se da se na tom lokalitetu prije živjelo. Nedaleko mjesta u predjelu Mirače na Ratu i u Vičjoj luci, na zemljištu braće Rakela – Bugre, nađeni su ostaci rimske i predrimske, ilirske naseobine. Nalazi potječu iz V. Stoljeća prije nove ere. Prvi stanovnici novovjekih Ložišća bile su obitelji Krstulović – Lozić, koje su, prema predaji, u XVII. Stoljeću došle iz Bobovišća. Za njima su se povele i druge obitelji, tako da je novo naselje ubrzo preraslo maticu Bobovišća.
Povijest – Bobovišća
Osnovana od strane naseljenika koji su pred Turcima bježali iz bosanskog Bobovca po kojem su i dobila ime razvijaju se tek nakon uporne borbe za otcjepljenje od milnarske župe godine 1687 godine. Tada, naime, dobivaju kapelana, a 1750. godine postaju samostalna župa.
Iz akata o otcjepljenju vidi se da se Bobovišća nazivaju još i Stanac Dolac, vjerovatno po vlasniku Stancu, koje je ime potvrđeno i u najstarijim ispravama na otoku. Uspomena na to ime danas nije živa, ali je Bobovišćima ostao posprdno obojen nadimak Stančari. S vremenom je na to mjesto u blizini lokava došlo nekoliko obitelji koje su sagradili odjelita dvorišta. Množina tako odjelitih doma dala je imenu Bobovišća (“mjesta na kojem se sadio bob”) i jezični oblik množine. Skupa s Ložišćem to je mjesto imalo 1674e godine 220 stanovnika. Bobovišća imaju bogatu povijest o kojoj, između ostalog, svjedoče i župna crkva Sv. Juraja iz 17. stoljeća i srednjovjekovna crkva Sv. Martina.
Sagrađena u prvoj polovini 19. stoljeća kuća Cerinić Gligo usred prostranog vrta kao monumentalna dvokatnica s visokim potkrovljem nalazi se u Bobovišću na zapadnoj strani prema luci Bobovišće.
Povijest – Bobovišća na moru
Nastankom mirnijih vremena, kad su naselja u zaleđu gospodarski ojačala, započinju ona gradnju skladišta za vino u ovoj pitomoj uvali. Na južnoj strani Bobovišća sagrađen je u XVIII. Stoljeću utvrđeni barokni ljetnikovac obitelji Gligo, mnogo detalja pučkog graditeljstva. Bobovišća na moru kao današnje mjesto nastalo je kao luka obližnjih Ložišća i Bobovišća, mjesta u zaleđu koja su udaljena oko dva kilometra. Sama povijest Bobovišća na moru mnogo je starija i vodi nas u vrijeme Ilira i Grka gdje zaista nalazimo najstarije prežitke trgovinske razmjene ilirskih starosjedilaca s grčkim kolonistima jadranskog primorja V. – IV. stoljeća pr. Krista. Mjesto se nalazi na dnu prekrasne uvale na zapadnoj strani otoka Brača, koja se grana u više manjih uvala, idealnih za zaklon brodova od svake vrsta nevremena.